Fast Blinking Hello Kitty Dišem za onog koji ostavlja me bez daha.

Dišem za onog koji ostavlja me bez daha.

Welcome to my fairytale

26.08.2014.

Every end is a new beginning

Gledam tebe, gledam sebe, gledam ono što smo stvorili...Gledam onu savršenu sliku nas, naše ljubavi i naše sreće. I dalje gledam, samo sada pokušavam da to vidim, neke sjene mi zaklanjaju sliku... I dalje gledam, samo što sada više ne vidim...

Nije se smanjila naša ljubav, volimo se jebiga...Znaš da te volim do boli, znam i ja da bi život dao za mene. Godine su iza nas, znam te kako dišeš. Znam koliko si se trudio oko mene, znam i koliko si me trpio, znam i koliko sam te puta učinila bezvrijednim. Al si ipak znao da si mi nešto najvrijednije. Nije se smanjila naša ljubav, smanjio se trud. Više i ne pamtim kad si poželio učiniti nešto što će mi se svidjeti, kad si mi napisao nešto lijepo, kad smo se uslikali... I možda nisi jedina osoba kriva za ovoliko monotonije u meni, al si definitivno najviše kriv. Toliko puta pomislim kako me ne zaslužuješ, kako bih bila sretnija bez tebe. I srce me boli od svih tih misli, ali ne trudiš se ni oko jedne jedine sitnice koja bi mi uljepšala dan. Ili bar ja mislim da iz dana u dan trebamo voljenu osobu navoditi da se iznova zaljubljuje u nas... Treba mi nešto drugo, sve me ovo samo umara. Ne daješ mom svijetu neku novu dimenziju više, stvorio si ovu i držiš je ovakvom. A ja sam valjda kao ptica, najradije bih letjela s mjesta na mjesto i doživljavala nove dimenzije...

I teško mi bude što uz ovoliku ljubav prema tebi osjećam toliku želju da odem od tebe. Bar dok te ne poželim, pa dotrčim opet. Ne mogu više ni da izrazim ono što se nalazi u meni, ne nalazim riječi. Toliko nedefinisanosti i nereda ne pamtim u svom razmišljanju. Ne pamtim ovoliku dozu zasićenosti. Pretežno su ljudi odlazili od mene. Ja ne znam da odlazim.


You can't blame someone for leaving, if you never gave them a reason to stay

25.08.2014.

1

Ne mogu a da se često ne zapitam koja je uloga svake individue na ovom svijetu... Ne znam čak ni koja je moja, ali znam da me monotonija i svakodnevnica jedu iz dana u dan. Spavam u istom krevetu godinama, izlazim na ista mjesta godinama, razum mi je isti godinama, zabavljam se sa istom osobom godinama. Jedino što se mijenja je datum, u određenoj mjeri prijatelji i razmišljanje onoliko koliko sama sebi dopuštam. Jer u momentima kao što je ovaj-razmišljanje me samo vodi ka još većoj monotoniji. Kad pogledam svoj život unazad promijenila ne bih ništa. Ipak ja sam ta koja je najmanje uticala na njega. Pretežno sam bila sjena svojih roditelja, živjela onako kako su oni željeli i radila onako kako su oni mislili da trebam. Nemam se baš mnogo čime pohvaliti, obzirom da su odluke koje sam ja donosila bile mizerne, valjda jer nisam navikla da ih donosim oslanjajući se na one koji to rade za mene. Partijanja, alkohol, žurke, život u fazonu bad girl, muškarac za muškarcem, pokušaji da osjetim slast prave ljubavi... Sve su to moje odluke, za koje maločas rekoh da su mizerne. Na momente pomislim da su to jedini dani u mom životu za koje mogu reći da su zabavni. Opet, sa druge strane znam da od svega toga nemam apsolutno ništa vrijedno da mi je ostalo. Svaki mamurluk je prošao, svaka žurka završila, svaki muškarac pokupio ono što mu se serviralo i otišao, a prava ljubav je jedino što danas imam, a da mogu s ponosom tvrditi da nije u hrpi mojih mizernih odluka. I nije mi jasno zašto toliku monotoniju osjećam. Kad znam da sam ostavila iza sebe nešto vrijedno trenutka, a imam vječnost u svom zagrljaju, nekoga ko zaista vrijedi. Ne znam odakle tolika neispunjenost u meni, tolika negativna energija i potreba za burnim dešavanjima. A dobro znam da ne donose ništa dobro sem kajanja i želje da se vrijeme vrati unazad.


Noviji postovi |