Fast Blinking Hello Kitty Dišem za onog koji ostavlja me bez daha.

Dišem za onog koji ostavlja me bez daha.

Welcome to my fairytale

08.12.2014.

. . .

Bole me neka stara vremena. Zapravo, kad malo bolje razmislim ne bole me vremena, ona su pozitivna. Neko nema vrijeme, nije mu ga Bog dao ili mu ga je prerano uskratio. Ne bole me vremena. Šta me onda boli? Boli me sjećanje na stvari koje nisu za sjećati se. Više su za zaboraviti, potisnuti u zaborav. Boli me sjećanje na prvu ljubav. Što je morala biti tako romantična, nemoguća, što su nas nakon par provedenih dana kilometri razdvojili? Što i dan danas pamtim zelenilo njegovih očiju, ukus njegovih usana i toplinu njegovih ruku? Način na koji me zadnji put zagrlio, pokazujući da me najradije ne bi nikada pustio da odem. Bio je i prošao, izdvojeno je dosta slanih suza i jecaja da bi bio ponovo. Boli me sjećanje i na njega onako ludog i nezaboravnog. Izliječio je rane prve ljubavi, sjećam se i onog 'neko poput tebe mi je trebao, da me digne i da me spusti'. O Bože, kako sam ga željela. Tu noć nisam mogla zaspati od sreće i osjećaja zaljubljenosti. Tad je prvi i posljednji put, kako kažu, bilo nemoguće zaspati. Napokon je stvarnost bila bolja od snova. Sjećam se i tuge što me više nije htio. Što je postao poput hladnog kamena. Što sam morala provoditi dane pored njega bez mogućnosti da ga dotaknem. Sada pokušavam shvatiti šta je gore. Prva ljubav koja je bila udaljena kilometrima od mene ili druga koja je bila tik uz mene. Činjenica je da su mi obje zapravo bile daleko. Boli me i sjećanje na njega onako starijeg, a opet djetinjastog. Boli me sjećanje na onaj momenat kad me je obuhvatio rukama i prebacio u svoje krilo, kao da sam nekakvo dijete od 20 kila... Šteta što se i dalje sjećam onog straha dok sam bila s njim. Straha od iskustva, od komentara drugih, od osobe u koju sam se pretvarala.

Bole me svakojaka sjećanja. Većinu ih je moja prava ljubav uspjela izbrisati. Učiniti kao da niko prije nije postojao, sklopiti moje rasuto srce u jedan komad i unijeti toplinu u moju dušu. I vječno ću mu biti zahvalna za to. Što me naučio da prava ljubav postoji i da postoji neko ko neće odustati od mene. Neko ko u meni vidi samo najljepše.

Ali i dalje me bole sjećanja. Sjećanja na prošlost. Sjećanja koja su neizbrisiva. Koja su obilježila momente, sjećanja koja ne prolaze. Samo bole.

15.11.2014.

Crazy in love...

Interesantna je ova brzina života i ovo smjenjivanje lijepih i manje lijepih momenata, iz dana u dan se promijeni 100 razmišljanja, osjećaja, odluka i pogleda na stvari. Dok se okreneš nemaš prijatelja, za par dana svi su tu, niodakle se stvorili svi u isto vrijeme pa ti zlo bude od njih, guše te. Opet za par dana, sam samcat si. Nemaš nikog, nikog ne zanimaš, kao da ne postojiš. Onda ti za par dana sve ide glatko, podmazano. Sve ti ide od ruke i osjećaš da zračiš, da te ljudi na ulici posmatraju ko nekakvo sunce. A onda za par dana mrzak si sam sebi, ljudi te čudno gledaju i čini ti se da su ti rogovi izrasli, negativan si. Pa za par dana u svemu vidiš najbolje, lijep ti je i život i san i odraz u ogledalu, milo ti je i malo dijete i cuko i maslačak i tobogan. Sve ti je lijepo. I onda za par dana najljepše bi ti bilo leć i pokriti se dekom po glavi i spavati dubokim zimskim snom jer si umoran od svega, jer je sve besmisleno i zamorno, teško.

Ne znam jel kod drugih tako, al' meni je definitivno raspoloženje takvo da nekad sve valja, a nekad ne valja ništa. Nema balansa, ni ravnoteže. Il valja il ne valja.

02.11.2014.

Sunshine she's here, you can take a break...

Kod ovog hladnog vremena jedino što mi se sviđa je onaj lijepi osjećaj kada uđem u toplu kuću i sklupčam se kraj kamina... I njegove tople ruke na mom smrznutom licu, pa mi se na trenutak učini da sam u sred ljeta. Ništa sem toga, gotovo da i ne mogu da izađem u šetnju koliko me hladnoća sputava. Ne sjećam se ni kad sam postala ovako osjetljiva na hladnoću, definitivno mi treba jedna doza ljeta...

18.10.2014.

You are my one and only .

On i ja, nasa omiljena klupa, sunčeve zrake, blagi povjetarac, njegove ruke u mojoj kosi... I te prelijepe oči koje lome sve u meni... I nakon toliko vremena koliko smo skupa i dalje zadrhtim kao dijete kada me dodirne, i dalje mi je njegov zagrljaj najljepse mjesto na svijetu, i dalje mi svaki njegov osmijeh srce ugrije... Boze koliko ga samo volim...

17.10.2014.

people will never forget how you made them feel.

Vjerovatno su česti periodi kada sam nezadovoljna sobom i svojom organizacijom, voljom i željom za napretkom, međutim ovi dani definitivno nisu takvi. Tu i tamo osjećam da stižem sve, spremam se za ispite, odmaram, naspavana sam, stignem izaći na kaficu i za čudo veliko ne osjećam umor kao svake godine kada me poslije dugog raspusta opkole obaveze. Lijep osjećaj.. vidjećemo do kada će trajati. Možda su ovo od nekih ključnih tačaka da se žena osjeća ispunjeno i uspješno...
   - Odvojila si za sebe sat vremena da središ kosu i našminkaš se... Izgledaš svježe i unatoč obavezama, za utjehu je lijep izgled.
   - U malom rozom rokovniku napisana je lista obaveza i raspored završavanja istih. Nakon dugog dana sigurno nema ništa ljepše nego vidjeti obaveze prekriženima. Ipak, ne raduj se previše, slijede nove za novi dan.
   - Sat vremena odvojenih za epizodu omiljene serije uz topli čaj zaista relaksiraju i pružaju osjećaj mira. Posebno u večernjim satima ovih hladnih dana, pravi odmor za dušu.
   - Kafa u omiljenom kafiću, u bašti, dok posljednje sunčeve zrake osvjetljavaju ulice... Neprocjenjivo.
   - Listanje najdražeg časopisa, traženje modne inspiracije i časovi lekcije šta je moderno nositi ove godine.
   - Kupka za relaksaciju i potpuni odmor od svih briga...Prepusti se pjenušavoj i mirisnoj vodi, zatvori oči i razmišljaj o tome kako ti je lijepo, ili ipak o voljenoj osobi.
   - Zapali par mirisnih svijeća i učenje učini manje stresnim. Potrudi se da u svemu što učiš vidiš nešto kvalitetno i bitno, uči da budeš pametnija i obrazovanija, ne da dobiješ prolaznu ocjenu.
   - Budi istinski sretna, svaki dan se podsjeti koji su to ciljevi u tvom životu i svom snagom se trudi da ideš ka njihovom ostvarenju. Isplatiće se.

 















People always make time for what is important to them.

02.10.2014.

with you everything is better

Hvala ti bože što si mi podario muškarca o kakvom sam mogla samo sanjati... Ispunjenje mojih snova, moj princ iz bajke, prava ljubav i najvrijednija osoba koju sam srela ❤

28.09.2014.

o ženi

''Ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu."

Žensko sam i često pomislim da bi mi u životu bilo lakše da sam rođena kao muško, da sam dio jačeg pola, da sam snažna i nepokolebljiva, da imam taj nepresušan izvor snage i garda, da se mogu praviti da me najveći bol na svijetu ne boli. Al sam žensko, nježno stvorenje, nejako toliko da se sama sa sobom ne mogu izboriti. Slomi me sve, plačem i rasipam suze bez i neke velike potrebe, nemam snagu u rukama iako sam prirodom određena da svaki teret izdržim. Gledam to kroz svoju majku, kroz njenu majku, kroz mnogo majki koje srećem. Odkud jednoj ženi snage da se nosi sa svakim teretom koje je kroz život susreće, vječito na tri strane, između porodice,posla i same sebe, pa u svemu tome zaboravi na samu sebe. Moja majka se kroz čitav svoj život žrtvovala za svoju djecu, radila po 12 sati dnevno, pa opet i kod kuće obavljala ulogu majke i supruge. Rijetko je stizala na ovu treću stranu, da se posveti samoj sebi. U tom trčanju od obaveze do obaveze, zaboravila je šta znači mir i odmor. Vjerovatno to čeka i mene, žena sam i od mene se očekuje da radim 100 poslova odjednom ako treba, žena sam i od mene će zavisiti da li su djeca gladna, spremna za školu, čista i uredna, zdrava, sretna i bezbrižna.
Boli me svaka briga moje majke, bole me godine koje je posvetila nama onako nesebično i brižno, kako samo majka zna. Nadam se da ću nekad kad i ja postanem majka biti upola dobra koliko je ona. Izliječila je svaku moju bol, razgovarala sa mnom satima kad god mi je to bilo potrebno, udovoljavala mi uvijek jer joj je primarni cilj bio da budem sretna. Stavljala sebe i svoje potrebe u drugi plan, da bi mene obradovala raznim poklonima, odvajala vrijeme da bi pričala sa mnom o momcima, mojim problemima, brigama. Grlila me kada mi je zagrljaj bio najpotrebniji, bila tu za mene kada niko nije bio. Jedna je majka i ma koliko izgledalo teško biti majka, ipak je to nešto naljepše. Doneseš na ovaj svijet nešto malo, odgajaš ga i gledaš kako raste, progutaš sve riječi koje ti djeca nekad upute, važnija su ti od tvog života...
I teško je biti žensko, krhko i nejako a predodređeno da na svojim leđima nosi sav teret ovog života...

I svog oca volim do neba, pružio mi je sve potrebno i čitav svoj život posvetio tome da mi ništa ne fali. Ipak par stvari je falilo- razmijevanje, osjećajnost, shvatanje i nježnost. Karakteriše ga njegov snažan odnos prema svemu, nametanje svojih viđenja i shvatanja, nemogućnost dogovora jer on zna najbolje, on je muško, glava porodice i biće po njegovom. I sa njim nema dogovora, pregovaranja i nagovaranja, njegova je zadnja nebitno da li će to mene mnogo povrijediti. Tipični muškarac koji gotovo da ne poznaje pojam 'osjećaj'. Daleko od toga da su svi muškarci takvi.

I opet se vraćam na temu ovog posta, majku koja je uvijek i bez obzira na sve na svijetu, bila tu za mene, osjećala svaki moj osjećaj, grlila najljepše i savjetovala najiskrenije. Trpila sva moja raspoloženja i uvijek, bez izuzetka vidjela u meni samo ono najbolje. Nadam se da ću nekad u svom životu naći način da joj zahvalim za sve i da ću nekad u budućnosti kada njoj bude trebao oslonac biti tu za nju...

27.09.2014.

Life is an awful, ugly place to not have a best friend

I ne mogu da se više ne zapitam da li je mana ili vrlina to što uvijek i nakon svega što se desi uvijek budem tu za ljude oko sebe. Nebitno šta se desi, koliko me puta i u kojoj mjeri povrijede, koliko me izdaju i koliko me puta napuste. Pređem preko svega, progutam težinu svih tih situacija i ponašam se kao da se ništa nije desilo. A ja budem ona koja je uvijek tu za njih, i nebrojeno puta sam to dokazala.. Ja sam ona koja drugarici na maturu ode i ceka je sat i po da dođe na nju, ispratim je kako bog zapovijeda, udijelim joj mnogo komplimenata i lijepih ohrabrujućih riječi koje su u tom momentu uzbuđenosti potrebne, budem s njom do onog momenta kada uđe u hotel sa ostatkom svoje generacije... A ta ista se na mojoj maturi zadrži par minuta, bez ijedne lijepe riječi za mene, bez komplimenta. Al i to je prošlo, i to sam progutala, i preko toga sam prešla. Sa osmijehom na licu i bez ijednog znaka da me to povrijedilo. Sputava me ljubav prema prijateljstvu da je odbacim ili se ophodim bezveze prema njoj. Ne znam konkretno ni kako se postavit u takvim situacijama. I to je ključni problem. Što ne znam da li me sposobnost žmirenja na svaku povredu čini dobrom osobom ili idiotkinjom koja je dobra sa osobama koje ne razmišljaju šta čine svojim prijateljima... I kako god opet radije biram bit osoba koja je osjećajna i koja prašta, lakše mi se nositi i sa tim nego izazivati konflikte. Ono što mi definitivno treba je osoba koja će mi biti kao sestra, iskreno se radovati mojoj sreći i biti tu za mene kada mi je to potrebno. Koja će mi dati onaj zagrljaj utjehe, i šamar realnosti kada griješim... Neko ko će bez obzira na sve biti tu, biti moj pravi prijatelj. Nekako sam više prestala i vjerovati u prave prijatelje. Slabo se danas ljudi žrtvuju za druge. Ne znam što nisam i sama takva, da manje gledam druge možda bih više sebe usrećila. S druge strane, znam da tamo negdje postoje pravi prijatelji. Da me bar jedan takav u životu (pored mog momka kojeg i ne računam jer je on dio mene pa tako je i opravdano što mi je najbolji istinski prijatelj) zadesi i ostane sa mnom kao dio svih mojih trenutaka u životu.




 “Good friends, good books, and a sleepy conscience: this is the ideal life.” ― Mark Twain

15.09.2014.

shine bright like a diamond

I kakav je to osjećaj? Imati pored sebe osobu koja je tu u svakom aspektu života, spremna da pomogne i ne odustane od nas kada bi mnogi odustali. Sjećam se tog osjećaja. Bila mi je najbolja prijateljica, dio mene, moj mali svemir u koji sam se najradije upuštala da se osjetim sretnom i slobodnom. Razumjele smo se onako kako se razumije sa posebnim osobama. Nije to bilo razumijem je u smislu znam kako joj je, želim joj sve najbolje.. Bilo je razumijevanje sa ogromnom dozom emocije, razumjela sam je na takav način da sam proživljavala svaki njen problem kroz nju, osjećala sam je, bolio me svaki njen bol, veselila me svaka njena sreća. Najiskrenije, osjećala sam je u svakom dijelu svog srca. Bila mi je najbolji prijatelj, sunce koje me danima grijalo, nešto lijepo i nešto što znači. Bile smo tandem, svi su nam zavidjeli. Željeli su da žive kao nas dvije, bezbrižno, zabavljajući se, ne osvrćući se iza sebe. Divili su nam se kako smo bile neustrašive, originalne. Njen zagrljaj bio je moje utočište, o Bože tako sam voljela da je grlim... Kao da je osjetila svaki moj bol, svaki moj treptaj duše. Bila mi je podrška u svemu, nikad mi nije željela zlo. Nije postojala stvar na svijetu koju ne bismo mogle podijeliti i prebroditi skupa. Nije postojala tema o kojoj nismo razgovarale. Bile smo posebne. Jedna bez druge nezamislive. Bile smo nešto što vjerovatno više nikada u životu neću s nekim biti. Bile smo nevjerovatne... Sada više nismo i dan danas ne mogu reći ko je kriv za to. Jedna stvar je sigurna - ne prođe dan da ne poželim da je tu uz mene, da podijeli sa mnom najsretnije i najtužnije momente. Već mjesecima nije, znam da nikad više neće ni biti. Bilo kako bilo, malo je reći da mi svakim dijelom moga bića fali...

30.08.2014.

You can do anything, but not everything.

Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Uvijek ću iznova i iznova povrijeđivati osobe koje to ne zaslužuju. Jednostavno u tome sam najbolja, i dok to radim osjećam se perfektno. Imam u glavi predstavu kako to zaslužuju... I onda se sve samo obrne za 360 stepeni. I vidim kako sam svu predstavu sama posložila u svojoj glavi, i kako sam svojim mislima upravljala kao marionetama. Ne postoji savršenstvo, definitivno. Al sve je lakše kada ga i ne tražimo. Jesam li ga počela tražiti cijeli svijet mi se sruši, i onda odjednom ništa ne valja i niko ne valja i svi su mi krivi za sve i sve je tako glupo. I ne mijenja se, tražim savršenstvo od ljudi koje najviše volim. Zašto? I ne vidim svrhu postojanja tih momenata kad jednostavno prođu i vratim se na realnost i normalnost. Moram prestati vidjeti najlošije u ljudima koje volim i koji me vole. Moram prestati tražiti savršenstvo od njih, a i sama sam daleko od toga. Moram... Njega nekako u tom mom traženju perfekcije najviše povrijedim, odnosno ne povrijedim jer se on neda povrijediti, previše me voli da išta moje shvati ozbiljno ili se naljuti. Al sreća pa je takav, izgubila bih ga davno da on ne vidi u meni samo najbolje. Da ne zažmiri na sve moje gluposti i one momente kad nikome nisam dobro društvo. Uvijek je vidio najbolje u meni, sve moje mane je prevrtao na vrline, pravio od mene malo dijete što se slatko ljuti, malu razmaženu djevojčicu koja hoće da je sve po njenom. A znamo i ja i on da sam daleko od toga. Jednostavno sam bezobrazna... I kako da se uopšte promijenim kad samu sebe ubijedim da sam upravu i da niko to ne može da ospori, jednostavno sam upravu i nikako drugačije, bar ne dok sve ne obrne, i ne shvatim da sam samo bezobrazna.


Stariji postovi