Bole me neka stara vremena. Zapravo, kad malo bolje razmislim ne bole me vremena, ona su pozitivna. Neko nema vrijeme, nije mu ga Bog dao ili mu ga je prerano uskratio. Ne bole me vremena. Šta me onda boli? Boli me sjećanje na stvari koje nisu za sjećati se. Više su za zaboraviti, potisnuti u…
Interesantna je ova brzina života i ovo smjenjivanje lijepih i manje lijepih momenata, iz dana u dan se promijeni 100 razmišljanja, osjećaja, odluka i pogleda na stvari. Dok se okreneš nemaš prijatelja, za par dana svi su tu, niodakle se stvorili svi u isto vrijeme pa ti zlo bude od njih, guše te. Opet za…
Kod ovog hladnog vremena jedino što mi se sviđa je onaj lijepi osjećaj kada uđem u toplu kuću i sklupčam se kraj kamina… I njegove tople ruke na mom smrznutom licu, pa mi se na trenutak učini da sam u sred ljeta. Ništa sem toga, gotovo da i ne mogu da izađem u šetnju koliko…
On i ja, nasa omiljena klupa, sunčeve zrake, blagi povjetarac, njegove ruke u mojoj kosi… I te prelijepe oči koje lome sve u meni… I nakon toliko vremena koliko smo skupa i dalje zadrhtim kao dijete kada me dodirne, i dalje mi je njegov zagrljaj najljepse mjesto na svijetu, i dalje mi svaki njegov osmijeh…
Vjerovatno su česti periodi kada sam nezadovoljna sobom i svojom organizacijom, voljom i željom za napretkom, međutim ovi dani definitivno nisu takvi. Tu i tamo osjećam da stižem sve, spremam se za ispite, odmaram, naspavana sam, stignem izaći na kaficu i za čudo veliko ne osjećam umor kao svake godine kada me poslije dugog raspusta…
Hvala ti bože što si mi podario muškarca o kakvom sam mogla samo sanjati… Ispunjenje mojih snova, moj princ iz bajke, prava ljubav i najvrijednija osoba koju sam srela ❤
”Ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu…
I ne mogu da se više ne zapitam da li je mana ili vrlina to što uvijek i nakon svega što se desi uvijek budem tu za ljude oko sebe. Nebitno šta se desi, koliko me puta i u kojoj mjeri povrijede, koliko me izdaju i koliko me puta napuste. Pređem preko svega, progutam težinu…
I kakav je to osjećaj? Imati pored sebe osobu koja je tu u svakom aspektu života, spremna da pomogne i ne odustane od nas kada bi mnogi odustali. Sjećam se tog osjećaja. Bila mi je najbolja prijateljica, dio mene, moj mali svemir u koji sam se najradije upuštala da se osjetim sretnom i slobodnom. Razumjele…
Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Uvijek ću iznova i iznova povrijeđivati osobe koje to ne zaslužuju. Jednostavno u tome sam najbolja, i dok to radim osjećam se perfektno. Imam u glavi predstavu kako to zaslužuju… I onda se sve samo obrne za 360 stepeni. I vidim kako sam svu predstavu sama posložila u svojoj…